-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Decembra 1951. godine rodila se Marićeva kćerka Katarina. Za život zarađuje prevodeći na francuski jezik razne tekstove za časopis Questions actuelles du Socialisme i uređuje to glasilo. Sa srpskog na francuski jezik preveo je djelo Marina Držića „Dundo Maroje”. Uskoro će se razići i sa Nikol Čelebonović. Marić će se okrenuti ka Dobrici Ćosiću, koji će mu vazda pomoći oko povratka u zemlju i posla.
U njegov život ulazi Nikol Lalik Hevilend, mlada novinarka, udata za jednog od najuglednijih članova Pokreta otpora, prijatelja De Gola i veoma uglednog čovjeka u francuskoj prestonici Blok Maskara, sa kojim ima djevojčicu Natali. Nikol je kćerka Suzan Lalik, vodećeg kostimografa Komedi Fransez, umjetnice koja je predstavljena u svim pozorišnim i opštim enciklopedijama. Njen djeda je Rene Lalik, čuveni dizajner bižuterije i kristala. Bilo je to 1953. u salonu gospodina Kloda Burdea, osnivača i direktora časopisa Observateur, na jednom od prijema, u neposrednoj blizini Jelisejskih polja.
Njen otac Pol Barti Hevilend bio je fotograf od velikog ugleda – majstor umjetničke fotografije koji je fotografisao velika imena francuske kulture, kao što je Ogist Renoar (a bio je i sin osnivača prve francuske fabrike porcelana u Limožu). Sa Nikol je došao i u Beograd, odveo je u Subjel, a ona je svim srcem zavoljela ljude i predjele njegove postojbine. Od nove životne saputnice, sa kojom će ostati do kraja života, Marić traži, i ona će to prihvatiti sa ljubavlju – da nauči da kuva kao njegova majka, kao njegovi rođaci u Kosjeriću.
Naučila je da gotovi sarmu, pilav, ćufteta, da kuva kačamak, priprema slatko od šljiva, jagoda i kupina, da peče crni hljeb... Nikol je prihvatila i njegove prijatelje koji su povremeno navraćali u Pariz: Vasko Popa, jedan od najistaknutijih mladih pjesnika Jugoslavije, došao je početkom septembra 1954. godine sa Hašom... onda Ivo Andrić... pa Dušan Matić... U bogatoj Marićevoj biblioteci Popa će ostaviti svoj trag – na prvom izdanju svoje znamenite zbirke pjesama „Kora” napisaće posvetu: „Dragome Sretenu Mariću, jablanu u plamenu koji vidim uvijek kad skrenem pogled na svoju mladost...”
Ivo Andrić će u Pariz doći 1956, u vrijeme kad su Nikol i Sreten kupili stan u strogom centru Pariza, na ostrvu Sen Luj. Uredili su ga prema svojim sklonostima, veoma rafinirano: stare vrijedne knjige, slike, predmeti, namještaj... Andrić je u Pariz doputovao povodom objavljivanja svog romana „Travnička hronika” na francuskom jeziku, a Marić mu je taj njegov boravak i njihovo druženje, između ostalog, ovako opisao (u pismu, marta 1976): „[...] ... U Parizu sam pozvao Ivu na ručak. Nicole i ja još nijesmo bili vjenčani. Rekao sam joj ko je Ivo, zamolio je da sve najljepše spremi i da se i sama što ljepše obuče. Da mu učinimo počast. Ručak je bio odličan, Nikol divna, vino i razgovor opojni. Poslije ručka Nicole se oprostila. Htjela je da nas ostavi nasamo. Ustao je i Ivo, koji je za sve vrijeme nije nijednom pogledao, i na rastanku, i opet spuštena pogleda: ‘Nicole, vous avez de tres belles shaussures...’ (Nikol, imate vrlo lijepe cipele...) On se od nogu dalje nije usudio ništa da razmotri”.
Posjećuje ga mladi, moderno orijentisani kritičar Zoran Mišić, urednik časopisa „Delo”. Na njegov će poziv u ovom glasilu, poslije desetak godina odsustvovanja iz Beograda, objaviti odlomak iz studije o Džonatanu Sviftu. Bilo je to 1957, a već početkom naredne godine štampaće u „Delu” ogled „Metafizički roman” u kome, prije svega, raspravlja o Sartru. Za Marića Ž. P. Sartr je čovjek „sa mnogostrukim i na prvi pogled heterogenim talentima”, a njegova „mnogostrukost je zapanjujuća”. Marić u srpsku periodiku unosi dah Evrope – njegovi eseji su lijepo pisani i vrlo čitljivi, a njihov pisac je izvanredno obaviješten o tome šta se događa u književnosti i filozofiji Zapada. Da, u Parizu je upoznao još jednog srpskog intelektualca – profesora književnosti, istoričara literature i recenzenta NIN-a Živorada Stojkovića, koji je na izmaku pedesetih godina sekretar Srpske književne zadruge.
Nolit 1958. godine objavljuje „Priče o buretu” Džonatana Svifta (satire i drugi odabrani spisi) u izboru i s predgovorom S. Marića. Mariću je bilo stalo da njegovu prvu knjigu ogleda i eseja objavi Srpska književna zadruga.
U Parizu su ga, jednog lijepog dana, u njegovom domu posjetila dva mlada intelektualca iz Beograda – urednici studentskog književnog lista „Vidici” Danilo Kiš i Miloš Stambolić. Rekli su mu bez okolišenja da su čitali neke njegove tekstove, da su još u Beogradu čuli da je intelektualac osobitog kova i poželjeli su da ga upoznaju. A njemu je bilo drago i prijatno da proćaska s dvojicom mladih duhovno radoznalih ljudi.(NASTAVIĆE SE)